Osoba treba:
U tom trenutku se aktivira unutrašnja motivacija. Ne pritisak. Ne obaveza.
Drugim rečima:
„Bilo je sjajno, ali u praksi je drugačije.“ Rečenica koja se prečesto čuje.

Mozak treba jasno povezivanje između treninga i realnosti. Konkretne situacije. Konkretne scenarije. Strukturu kojoj se može vraćati i bez predavača. Bez prenosa u praksu, novo ponašanje se ne usvaja. Ostaje izolovano iskustvo koje se pod svakodnevnim pritiskom brzo raspada.
Iz prakse proizilazi da upravo ova faza odlučuje da li obrazovanje ostaje „iskustvom“ ili postaje promena.
Kompanije danas ulažu više nego ikada u obrazovanje. Obuke, radionice, e-learning, razvojni programi. Ipak, veoma često se ponavlja isti scenario: ljudi odlaze zadovoljni, motivisani – a nakon nekoliko dana, u najboljem slučaju nedelja, vraćaju se istim navikama, istom ponašanju, istim reakcijama.
Većina ljudi traži grešku na pogrešnom mestu. Ne u kvalitetu predavača. Ne u prezentaciji. Ne u količini prenetih informacija. Niti u tome da ljudi ne žele nove veštine.
Problem je dublji. I tiče se samog načina na koji ljudski mozak uči i menja ponašanje. Hajde da kažemo šta će zaista funkcionisati, koja ulaganja se isplate i firmama i pojedincima?
Možda zvuči očigledno. U praksi, međutim, to najčešće nedostaje.
Verovatno će zvučati komplikovano, ali je neophodno. Iz ugla neuroznanosti, učenje nije o „razumevanju teme“. Učenje je biološki proces. Nastaju nove neuronske veze. Neke stare se jačaju, druge slabe. Menjaju se automatske reakcije – često pre nego što osoba postane svesna toga.
I tu nastaje ključna razlika između načina na koji obrazovanje često izgleda i načina na koji mozak funkcioniše. Informacije same po sebi ne menjaju ponašanje. Razumevanje samo po sebi nije dovoljno. Motivacija bez oslonca u iskustvu brzo nestaje.
Mozak treba nešto drugo: ponovljeno, smisleno iskustvo koje ima značaj u konkretnoj realnosti datog pojedinca. Ne još jedan slajd prezentacije. Ne još jednu definiciju.
Sažetak:
O temi kako mozak uči govori i Adrian Galván sa odeljenja psihologije, Instituta za istraživanje mozga na Kalifornijskom univerzitetu.
Jedna od tehnika koja se često potcenjuje je mentalni trening i vođena vizualizacija. Često zato što ljudi mešaju sa „zamisliti lepe scene“.
Ovo se često pogrešno shvata.
Ispravno vođen mentalni trening aktivira iste moždane oblasti kao i stvarna aktivnost. Mozak – pojednostavljeno rečeno – ne pravi razliku između stvarnog iskustva i dovoljno konkretne predstave, ako je strukturirana, ponovljena i emocionalno utemeljena.
U praksi to znači da osoba može:
Nije reč o pozitivnom razmišljanju. Radi se o pripremi mozga za poznatu situaciju.
U sledećoj studiji pogledajte ovu tehniku naučno: Kako naučiti novu veštinu pomoću snage uma – The Cleveland Clinic Foundation

Stres nije neprijatelj učinka. Problem je nekontrolisan stres.
Kada se tokom učenja aktivira strah, nesigurnost ili unutrašnji pritisak, mozak prelazi u odbrambeni režim. Prioritet učenja prestaje. Prioritet je preživljavanje. Ovo sada može zvučati preterano, ali reptilski deo našeg mozga to shvata vrlo ozbiljno i naše svesti se ne pita. U takvom stanju nove informacije se čuvaju veoma ograničeno – ili uopšte.
Ono što se često zanemaruje je uloga osećaja sigurnosti. Ne komfora. Sigurnost.
Efikasno obrazovanje zato radi sa emocijama ciljano:
Bez ovog sloja, bilo koja tehnika postaje mehanička.
Podešavanje uma upravlja više nego što većina ljudi priznaje. Ako osoba ne veruje da promena ima smisla, njen mozak neće ulagati energiju u preoblikovanje prethodnog ponašanja.
Neuro-psihološke (kognitivno-bihevioralne) tehnike zato rade sa očekivanjima veoma konkretno. Ne preko motivacije odozgo, već kroz iskustvo.
Osoba treba:
U tom trenutku se aktivira unutrašnja motivacija. Ne pritisak. Ne obaveza.
Drugim rečima:
„Bilo je sjajno, ali u praksi je drugačije.“ Rečenica koja se prečesto čuje.

Mozak treba jasno povezivanje između treninga i realnosti. Konkretne situacije. Konkretne scenarije. Strukturu kojoj se može vraćati i bez predavača. Bez prenosa u praksu, novo ponašanje se ne usvaja. Ostaje izolovano iskustvo koje se pod svakodnevnim pritiskom brzo raspada.
Iz prakse proizilazi da upravo ova faza odlučuje da li obrazovanje ostaje „iskustvom“ ili postaje promena.

Možda ste tokom čitanja primetili jedan suptilan nagoveštaj. Efikasno učenje nije o „dodavanju više“. Radi se o drugačijem pristupu. Veće poštovanje prema načinu na koji mozak zaista uči često donosi manje, ali stabilnije promene.
Nije u pitanju revolucija, već preciziranje pristupa.
Kada je učenje zasnovano na iskustvu, emocijama, očekivanjima i primeni u stvarnom svetu, prestaje da bude jednokratni događaj. Postaje proces koji ima smisla i na duži rok.
Rezultati dobijeni neuropsihološkim tehnikama:
Za klijente:
Ovi koraci određuju da li učenje ostaje samo inspiracija – ili postaje funkcionalna promena.
U narednom članku, detaljno ćemo obraditi specifičnu metodologiju **Neurodynamic Training**, koja kombinuje neuropsihološke tehnike kako bi se postigli gore navedeni rezultati.
👉Nastavak:
„Neurodynamic Training – Kada tehnike učenja donose profit“